Šta je u Imenu?
O Neformalnom Radu, Pogrešnom Pripisivanju i Nestajućem Kustosu
autor Darko Vukić
ENGLISH / SRPSKI / DEUTSCH
Pozadina: Nezavisna Umetnička Scena Beča i Neformalni Rad
Beč se ponosi živahnom „slobodnom scenom“ nezavisnih umetničkih prostora – često nazivanih off-prostori, prostori koje vode umetnici ili projektni prostori – koji deluju izvan velikih muzeja i komercijalnih galerija. Od 2022. godine, procenjuje se da je samo u Beču postojalo oko 170 takvih prostora, u rasponu od malih studijskih galerija do nomadskih inicijativa. Ovi nezavisni prostori postali su „unübersehbare Größe“ (nepropustiva sila) u lokalnom umetničkom ekosistemu, cenjeni zbog svojih eksperimentalnih programa i pristupa usmerenog na zajednicu. Ključno je da su većinom organizovani kao neprofitna kulturna udruženja koja vode sami umetnici ili kustosi.
Međutim, cena ove slobode često se plaća radom. Oni koji osnivaju ili vode nezavisne prostore retko od toga dobijaju platu – „wer sich entscheidet, einen solchen unabhängigen Kunstraum zu betreiben, tut dies nicht, um davon zu leben, sondern aus Engagement und Idealismus“ (ko se odluči da vodi takav nezavisni umetnički prostor, ne čini to da bi od toga živeo, već iz posvećenosti i idealizma). U praksi to znači da se nebrojeni sati organizovanja izložbi, upravljanja prostorima i promocije obavljaju neformalno ili dobrovoljno, pored redovnih poslova. Kako je primetio jedan dugogodišnji prostor, New Jörg, „wir haben daher fast immer ausschließlich ehrenamtlich gearbeitet“ – oni su „gotovo uvek radili isključivo na dobrovoljnoj osnovi“. Ovaj neplaćeni rad često se pravda strašću i umetničkom slobodom, ali zamagljuje granicu između nesebične posvećenosti i samoeksploatacije. Jedna austrijska kulturna analiza otvoreno pita: „Inwieweit rechtfertigt ein Projekt unbezahlte Arbeit? Welche Rolle spielt die Anerkennung als symbolische Entgeltung?“ – U kojoj meri projekat opravdava neplaćeni rad, i da li je simbolično priznanje validan oblik kompenzacije? Ova pitanja postaju sve hitnija kako nezavisna scena dobija na značaju.
Finansijski, mnogi off-prostori opstaju sa skromnim budžetima dopunjenim malim javnim sredstvima. Odeljenje za kulturu Grada Beča (MA7) i savezne donacije ponekad obezbeđuju male operativne subvencije ili projektno finansiranje, prepoznajući vrednost ovih inicijativa na terenu. Zapravo, Beč je donekle jedinstven na međunarodnom nivou po podršci čak i vrlo malim, umetničkim galerijama javnim sredstvima, barem za pokrivanje osnovnih troškova. Od 2020. godine grad je čak uspostavio „Offspace-Preis“ – godišnju nagradu koja dodeljuje po 4.000 evra petorici izvanrednih nezavisnih prostora – signalizirajući institucionalno priznanje njihovog rada. Ipak, takve sume jedva pokrivaju obim posla: „Mit unserer Förderung zahlen wir die Miete… alles andere übernehmen wir selbst,“ kako je opisao jedan kolektiv koji vodi Kluckyland (sa našom grantom plaćamo kiriju, „sve ostalo preuzimamo sami“). Volonteri i kolektivni DIY napori ostaju okosnica ovih prostora. Ukratko, nestabilni radni uslovi su norma, činjenica koja je sve više pod lupom u javnom kulturnom diskursu.
„Nestajući Kustos“: Pogrešno Pripisivanje i Korišćenje Imena Bez Saglasnosti
U pozadini ovog neformalnog, zakulisnog rada, može se desiti uznemirujuća pojava – ono što bismo mogli nazvati „nestajućim kustosom“. Ovo se odnosi na slučajeve kada kustoski ili organizacioni rad u umetničkom projektu nije propisno priznat, ili kada se nečije ime priziva u umetničkom kontekstu bez njihove saglasnosti. U nezavisnim umetničkim krugovima, gde su uloge često fluidne, a dokumentacija manje stroga nego u velikim institucijama, potencijal za pogrešno pripisivanje je visok. Kustos koji je uložio neplaćene sate u koordinaciju izložbe može otkriti da je njegovo ime izostavljeno iz finalnog programa (nestaje iz narativa), ili obrnuto, inicijativa može navesti ime pojedinca bez odobrenja – na primer, da bi izgledala prestižnije ili ispunila kriterijume finansiranja – efektivno koristeći ime „uzalud“. Oba scenarija narušavaju poverenje i podižu etičke crvene zastavice u vezi sa saglasnošću i priznavanjem rada.
Dokumentovan slučaj na bečkoj sceni dogodio se krajem 2023. godine, ilustrujući koliko ozbiljno zajednica shvata etiku vezanu za imena. Nezavisna umetnička platforma Improper Walls sarađivala je na prilogu za izložbu Über das Neue u Belvedere 21 (velika institucija) koja je prikazivala „bečke scene“. Delo, koje su kreirale umetnice Joanna Zabielska, Zosia Hołubowska i Alma Bektas sa Improper Walls, uključivalo je tekst na zidu – posvetu pesme dvojici stvarnih pojedinaca, „Firasu iz Palestine i Aliju iz Libana“, koji su bili izbeglice i inspiracija za rad. Tokom postavljanja izložbe, kustoski tim muzeja je uklonio ovu posvetu sa zida bez znanja ili saglasnosti umetnika, bukvalno brišući imena i identitete te dve osobe iz izložbe. Ovaj jednostrani čin cenzure (koji je institucija prvobitno pravdala nespecifikovanim razlozima) bio je primer problema „korišćenja imena“ u suprotnom smeru – ne pripisivanja, već brisanja imena bez dozvole. Reakcija je bila brza i javna: Improper Walls su povukli svoj kustoski doprinos iz izložbe u znak protesta, a otvoreno pismo pod naslovom „Umetnička zajednica protiv cenzure“ kružilo je, dobivši široku podršku. Otvoreno pismo je osudilo muzej zbog cenzurisanja imena i menjanja umetničkog dela bez uključivanja njegovih tvoraca, tumačeći to kao zloupotrebu institucionalne moći koja je nepoštovala nameru umetnika i glasove izbeglica koje su priznate. Incident je istakao kako čak i dobro nameravano pominjanje imena (u ovom slučaju u čast ljudi koji su inspirisali umetničko delo) može postati sporno ako veća institucija jednostrano interveniše.
Ovaj visoko profilisan slučaj naglašava princip: korišćenje ili potiskivanje nečijeg imena u umetničkom kontekstu bez saglasnosti je ozbiljno etičko kršenje. Iako se primer Belvedere 21 dogodio u muzeju, upravo je kolektiv nezavisnog prostora objavio slučaj – što ukazuje da bečka off-scena ima kritičko oko na takve stvari. Vredi napomenuti da pogrešno pripisivanje može poprimiti suptilnije oblike i u manjim krugovima. Nezavisni projekti često funkcionišu kolektivno, a ponekad individualne uloge (kustos, koordinator, itd.) nisu javno definisane u duhu horizontalne saradnje. Ali ovo se može obiti o glavu ako pojedinac koji je značajno doprineo uopšte nije priznat. Aneksno, članovi scene su izrazili zabrinutost zbog situacija poput saopštenja za štampu izložbe koja izostavljaju ključne organizatore, ili slučajeva gde je ime osobe uključeno u prijave za grantove ili programske materijale bez prethodnog pitanja – praksa koja se može svesti na prisvajanje kredibiliteta. Takve priče, kada izađu na svetlo, obično izazovu iskrenu diskusiju u zajednici, čak i ako ne dospevaju uvek na naslovne strane.
Ukratko, problem „nestajućeg kustosa“ dotiče srž rada nezavisne umetnosti: mnogo toga je već u startu nevidljivo, a bez pažljive etike, ljudi bukvalno mogu postati nevidljivi – bilo zbog nedostatka kredita ili neovlašćenog korišćenja imena. Oba podrivaju poverenje i solidarnost kojima se nezavisna scena ponosi.
Javne Diskusije i Pozivi na Fer Prakse
Tenzija između neformalnog rada vođenog strašću i fer radnih uslova podstakla je stalne javne diskusije u bečkom umetničkom svetu. Kolektivi i kulturni radnici sve više ukazuju na očekivanje neplaćenog ili slabo plaćenog rada, gurajući institucije i finansijere da ove doprinose priznaju opipljivije. Na primer, austrijske grupe za zastupanje umetnika pokrenule su inicijative „Fer Plata“ poslednjih godina, tvrdeći da je veliko oslanjanje kreativnog sektora na volonterstvo neodrživo. Kulturrat Österreich i IG Kultur Wien objavili su smernice i priručnike o fer platama (pravednoj kompenzaciji), ističući paradoks da, dok umetnost obogaćuje društvo, sami umetnički radnici često nemaju osnovnu naknadu ili sigurnost posla. U nezavisnim vizuelnim umetnostima, IG Bildende Kunst (Udruženje vizuelnih umetnika) takođe je fokus stavio na socijalna prava i fer plate, pružajući savete o ugovorima i radnim pravima za kulturne producente. Etos je jasan: eksploatacija u umetnosti – čak i samoeksploatacija u ime umetnosti – otvoreno se preispituje.
Unutar scene nezavisnih prostora, ove šire debate prevode se u kritičniju samorefleksiju. Mnogi organizatori off-prostora otvoreno priznaju „prekäres Arbeiten“ (nestabilan rad) koji obavljaju i traže načine da ga poboljšaju bez gubitka autonomije. Neki su eksperimentisali sa novim modelima finansiranja, kolektivnim prikupljanjem sredstava ili deljenjem resursa kako bi ublažili teret. Povećana podrška Grada Beča (poput nagrada za off-prostore i malih grantova) je odgovor na ovaj pritisak, ali praktičari tvrde da je to samo početak. Komentar u Die Presse je primetio da, iako Beč pruža jedinstveno snažnu podršku malim umetničkim inicijativama, operateri i dalje u suštini subvencioniraju umetnost sopstvenom zaradom od redovnog posla i slobodnim vremenom. Simbolični gestovi, poput nagrada, iako cenjeni, ne rešavaju u potpunosti sistemski problem „Selbstausbeutung“ (samoeksploatacije) koji dolazi sa vođenjem umetničkog prostora iz ljubavi, a ne zbog novca.
Pitanja pogrešnog pripisivanja i kredita takođe su deo ovih diskusija. Slučaj Improper Walls vs. Belvedere 21, na primer, postao je priča za opomenu na panelima i forumima o institucionalnim odnosima: ilustrovao je kako je rad i namera nezavisne grupe suštinski nadjačana od strane veće institucije, i koliko je ključno za nezavisnu scenu bilo da se drži etičke prakse. U tom slučaju, javni protest i solidarnost zapravo su doveli do toga da Belvedere 21 izda formalnu izjavu i verovatno preispita svoje kustoske protokole. Ovo pokazuje da podizanje glasa (čak i bez formalne moći) može doneti rezultate. Isto tako, manje pritužbe – kustos nije kreditovan ovde, umetnikovo ime je pogrešno upotrebljeno tamo – sve se više susreću sa podrškom zajednice. Društvene mreže u bečkim umetničkim krugovima zabeležile su poruke i otvorena pisma koja su dobijala na snazi kada je neko prijavio takav incident, ukazujući na kolektivnu netoleranciju prema plagijarizmu, pogrešnom pripisivanju ili bilo kom obliku kršenja saglasnosti u vezi sa umetničkim radom.
Ukratko, bečka nezavisna umetnička scena je u fazi direktnijeg afirmisanja svojih vrednosti. Ton postaje sve više institucionalno kritičan, ne u smislu odbacivanja svih institucija, već u smislu zahteva da i veliki i mali igrači podržavaju principe fer odnosa, transparentnosti i poštovanja individualne autonomije. To znači prozivanje neformalne eksploatacije (ma koliko dobronamerne) i insistiranje da se imena – bilo umetnika, kustosa ili saradnika – koriste samo uz saglasnost i da im se pripiše zasluga koju zaslužuju.
Prijavljivanje i Rešavanje Etičkih Problema
Ako nezavisni umetnički praktičar u Beču naiđe na slučaj zloupotrebe neformalnog rada ili neovlašćenog korišćenja imena (slučajevi „nestajućeg kustosa“), šta se može učiniti? Iako umetnički svet nema jedinstveno odeljenje za ljudske resurse ili ombudsmana, postoje kanali za traženje pomoći i smernica.
Unutar Mreže Nezavisnog Indeksa Prostora (ISI):
Sam Independent Space Index – osnovan 2017. godine kao mreža solidarnosti nezavisnih umetničkih prostora Beča – može biti početna tačka. ISI je u suštini direktorijum i forum zajednice za ove prostore. „Ponosno je samoorganizovan“ i vode ga volonteri iz scene koji se redovno sastaju kako bi razgovarali o problemima i razvijali zajednički identitet. Iako ISI nije regulatorno telo, prenošenje zabrinutosti mreži može izvršiti pritisak na dotični prostor ili kolektiv. Na primer, ako je ime kustosa korišćeno bez saglasnosti od strane prostora navedenog u ISI, moglo bi se formalno kontaktirati organizatore ISI (dostavljaju kontakt e-mail na contact@independentspaceindex.at). Objašnjenje situacije može podstaći ISI da omogući dijalog ili barem pokrene temu na sledećem sastanku mreže. Budući da je sama etika mreže da „ojača solidarnost među sličnim inicijativama“ i istakne doprinose nezavisnih, ona ima interes za etičke najbolje prakse. Čak i jednostavno deljenje iskustva sa drugim članovima može podići svest i sprečiti slične probleme u drugim prostorima.
Organizacije za Zastupanje Umetnosti i Etički Komiteti:
Beč ima nekoliko grupa za zastupanje umetnika koje mogu ponuditi savete ili intervenisati u sukobu. IG Bildende Kunst (Udruženje vizuelnih umetnika) je jedna od njih; ona zastupa socio-ekonomske i pravne interese vizuelnih umetnika i kulturnih radnika u Austriji. IG Bildende nudi konsultacije gde članovi (a često i nečlanovi) mogu dobiti smernice o pitanjima kao što su ugovori, neplaćene naknade ili sporovi – uključujući situacije kada nečiji rad nije kreditovan ili plaćen. Ne mogu nametnuti rešenje, ali mogu pomoći u sastavljanju formalne žalbe ili neformalno posredovati. Slično, IG Kultur Wien (i širi Kulturrat) ima radne grupe za fer prakse. Ova tela aktivno razvijaju preporuke za honorare, obrasce ugovora, pa čak i podršku za rešavanje sukoba za nezavisni kulturni sektor. Kontaktiranje sa njima može povezati pojedinca sa pravnim savetima ili javnim zastupanjem. U nekim slučajevima, ako problem ukazuje na širi obrazac, ove grupe mogu ga učiniti javnom temom (kroz svoje časopise ili društvene mreže), čime se pojačava pritisak za njegovo rešavanje.
Finansijeri i Javno Prijavljivanje:
Ako dotični prostor ili projekat dobija javna sredstva (na primer, grant od MA7, gradskog odeljenja za kulturu), može postojati poluga kroz smernice finansiranja. Javni finansijeri uglavnom očekuju od organizacija da se pridržavaju etičkih i pravnih standarda. Iako je to osetljiv korak, moglo bi se obavestiti finansijera ako je došlo do ozbiljnog kršenja (npr. ime osobe ili intelektualni doprinos su korišćeni bez dozvole, ili obećane naknade nisu plaćene). Grad Beč verovatno nema formalnu kancelariju za žalbe za ovo, ali dobro dokumentovano pismo odeljenju ili kulturnom savetu moglo bi podstaći istragu – posebno ako situacija može kršiti uslove granta ili narušiti reputaciju grada u pogledu podrške fer kulturi. Sama mogućnost ugrožavanja finansiranja može naterati organizaciju da ispravi kurs. Naravno, ovo bi trebalo smatrati poslednjim sredstvom nakon pokušaja dijaloga, jer to eskalira problem.
Otvorena Pisma i Javni Diskurs:
Umetnička zajednica često sama sebe kontroliše kroz javni diskurs. Sastavljanje otvorenog pisma (kao što je viđeno u slučaju Improper Walls) ili detaljne javne izjave može prikupiti podršku. Ovaj put ima prednosti i mane: može osramotiti stranu koja je prekršila pravila da deluje i upozoriti druge, ali takođe čini sukob vrlo javnim. U relativno uskoj bečkoj umetničkoj sceni, mnogi radije rešavaju stvari iza zatvorenih vrata. Ipak, ako privatni razgovori propadnu, objavljivanje u umetničkim časopisima, na platformama poput tekstualne arhive basis wien, ili čak putem društvenih medija, može biti opravdano. Publicitet ne samo da vrši pritisak na direktno uključene, već i edukuje širu scenu o tome šta je, a šta nije prihvatljivo.
U svim ovim pristupima, dokumentacija je ključna: čuvanje e-mailova, snimaka ekrana ili drugih dokaza o dogovorima (ili njihovom nedostatku) o ulogama i korišćenju imena ojačaće svaki slučaj koji se iznese mrežama ili grupama. I dok se traži rešenje, ohrabruje se sećanje da je podrazumevani stav zajednice nezavisne umetnosti solidarnost i etička refleksija – sam razlog zašto je Independent Space Index stvoren bio je da se međusobno podržavaju i dele resurse. Ovaj duh znači da će se podizanje zabrinutosti verovatno naići na saosećajne uši, a ne na crnu listu. Cilj je osigurati da nevidljivi rad u svetu umetnosti postane vidljiviji i vrednovaniji, i da imena – bilo kustosa, umetnika ili saradnika – „nestanu“ samo kada njihovi vlasnici žele da se povuku, a ne zbog propusta ili nedoličnog ponašanja.
Napomena – Kako prijaviti Independent Space Indexu:
Da biste formalno prijavili problem ili zatražili savet od mreže Independent Space Index, možete kontaktirati organizatore ISI putem e-maila: contact@independentspaceindex.at
Ukratko opišite situaciju, uključujući prostor ili događaj o kojem je reč, i pitajte da li se problem može izneti pažnji mreže. ISI-jev volonterski tim može odgovoriti sa sledećim koracima ili predložiti da se to iznese na sastanku mreže. Iako ISI nema izvršnu ruku, neformalna vršnjačka odgovornost koju pruža može biti efikasna.
Za dodatnu podršku, razmislite o kontaktiranju IG Bildende Kunst ili IG Kultur za profesionalne savete o pravima umetnika i etičkim praksama u takvim stvarima.
Ovi koraci mogu pomoći da se lična pritužba pretvori u konstruktivan dijalog o poboljšanju uslova širom bečke nezavisne umetničke scene.
Izvori:
- Johanna Hofleitner, „Zu Besuch in den Kunsträumen,“ Die Presse (3. novembar 2022.) – Pregled bečkih off-prostora naglašavajući njihovu nekomercijalnu, volontersku prirodu
- Improper Walls (Kulturverein) – „Belvedere 21“ članak Improper Dose Bita Bell (28. februar 2025.), opisuje uklanjanje posvetnog teksta („Firas iz Palestine i Ali iz Libana“) od strane muzeja bez saglasnosti umetnika.
- IG Kultur Österreich – „I say anarchy and you say sorry“ (Theorie blog), postavlja kritička pitanja o neplaćenom umetničkom radu i simboličkoj kompenzaciji.
- Independent Space Index – Zvanična veb stranica (stranica O nama) koja opisuje svrhu mreže, volontersku strukturu i kontakt informacije
- Kulturno odeljenje Grada Beča (MA7) – Izjave putem Die Presse koje ukazuju na jedinstvenu finansijsku podršku nezavisnim prostorima i uvođenje Offspace-Preis 2020. godine.
Lični slučaj sa Discotec, Udruženjem za nove medije i performanse u savremenoj umetnosti:
Postoji tiho nasilje u tome da se bude imenovan — ali ne i obavešten.
Sredinom septembra 2024. godine, bio sam u kontaktu sa predstavnikom bečke umetničke platforme u kontekstu njihovog nadolazećeg programa. Tokom ove razmene, direktno mi je zatraženo da pošaljem kustoski materijal — bez obzira na njegovo stanje — kako bi moja predložena izložba bila razmotrena u okviru njihove prijave za finansiranje:
„Molim vas, pošaljite mi bilo šta, može biti zastarelo ili nedovršeno, ali bi nam trebao neki materijal za početak.“
(Telegram, 16.9.2024, 21:49)
Kao odgovor, poslao sam kustoski predlog prvobitno razvijen 2021. godine za nerealizovanu izložbu u U10 ArtSpace u Beogradu. Materijal je eksplicitno zatražen da podrži interni programski raspored grupe, sa razumevanjem da će moje učešće biti razmotreno za dalji razvoj.
Moje ime je zaista bilo uključeno u prijavu kao kustos. Međutim, nikada nisam bio obavešten o odluci da me se ukloni iz konačnog programa, niti sam konsultovan tokom procesa planiranja budžeta. Mesecima kasnije, nakon što je program dobio finansiranje, nisam bio naveden među saradnicima. Umesto toga, dobio sam simboličnu retroaktivnu ponudu od 150 evra — ne od same platforme, već od umetnika — kao gest prema „kustoskoj podršci“.
Razlog za moje isključenje? Da moj kustoski tekst „nije bio uključen“ u konačni PDF prijave. Ova logika uokviruje kustoski doprinos kao isključivo zavisan od uključivanja reč po reč — brišući širi rad intelektualne pripreme, vremenske posvećenosti i korišćenja imena ugrađenog u logiku finansiranja.
Neformalna Upotreba, Formalne Posledice
Ono što se ovde dogodilo nije jedinstveno. Mnogi kulturni radnici — kustosi, pisci, umetnici — se stalno uvlače u neformalne radne dinamike, gde su ideje dobrodošle, imena navedena, a rad mobilisan, često bez eksplicitnih sporazuma ili garancija.
Ali kada projekti obezbede javno finansiranje, ove naizgled „neformalne“ faze dobijaju stvaran uticaj. Javni novac legitimizuje ne samo ishode, već i procese kroz koje se doprinosi angažuju, kreditiraju ili isključuju.
U mom slučaju, kustoski koncept nije bio koautorski. Bio je ranije napisan, da — ali je ponuđen transparentno i u dobroj veri u kolaborativnoj strukturi. Ta struktura, zauzvrat, nije me obavestila kada sam uklonjen, nije predložila pravedan model naknade, i na kraju je koristila moje ime da ojača prijavu čiji više ne bih bio deo.
Ovo nije jednostavno nesrećno. To je profesionalno posledično — i etički značajno u kontekstu javnih finansijskih struktura koje imaju za cilj podršku pravednom radu, jednakosti i transparentnosti u kulturnoj produkciji.
Ka Pre-ugovornoj Odgovornosti
Ovo iskustvo pojačava nešto za šta sam se zalagao u drugim kustoskim i kolaborativnim radovima: potrebu za jasnom pre-ugovornom odgovornošću. Ne mora sve biti potpisani ugovor — ali kada se imena, rad ili intelektualni sadržaj koriste za podršku prijavama za grantove, sledeći minimumi bi trebalo da važe:
Jasna komunikacija uloga i vremenskih okvira
Obaveštenje ako se status uključenosti promeni
Priznavanje doprinosa, čak i ako se ne koristi direktno
Jasnoća oko strukture budžeta pre podnošenja imena
Ovo nisu birokratske prepreke. To su mehanizmi poštovanja — posebno u nezavisnim i umetničkim kontekstima gde se neformalnost često zloupotrebljava kao alibi za loš proces.
Arhiviranje Ne-uključenog
Dok dokumentujem ovo iskustvo, ne činim to iz gorčine, već iz nužde. Ovaj slučaj se sada pojavljuje u mom profesionalnom portfoliju ne kao „izložba“, već kao kustoski doprinos koji je zatražen, podnet i kasnije isključen — sa trajnim posledicama po moje vreme, vidljivost i rad.
Kustoski okvir (nekreditovan) za izložbu Discotec 2025. Prvobitno razvijen za U10 Beograd (2021), podeljen na zahtev u septembru 2024. da podrži razvoj programa. Ime uključeno u prijavu, kasnije isključeno bez obaveštenja ili nadoknade. Ovo iskustvo naglašava potrebu za pre-ugovornom jasnoćom i pravednim standardima rada u javno finansiranim kustoskim projektima.
U javno finansiranim umetničkim kontekstima, gde vidljivost često znači legitimnost, ono što je nekreditovano može imati jednaku težinu kao i ono što je objavljeno. Arhiviranje ne-uključenog znači držanje prostora za to kako se kulturni rad gradi — ne samo kroz ishode, već kroz zanemarenu skelu imena, nacrta i odbačenih razgovora.
Moramo imenovati ono što je korišćeno bez priznanja. Moramo zabeležiti rad koji institucije zaboravljaju.
Ovo nije poziv na sukob, već zahtev za strukturom. Ime nije zamenica. Kustos nije spekulativna figura u strategiji finansiranja. 150 evra nije neutralan gest kada se isporuči post-factum. I grant od 4.000 evra, ma koliko skroman, ne opravdava eliminaciju etičkog procesa.
U eri smanjene javne podrške umetnosti, ne možemo sebi priuštiti da smanjimo i svoju etiku. Nezavisna scena ne bi trebalo da replicira neprozirnost većih institucija. Naprotiv — njena snaga leži u transparentnosti, međusobnoj odgovornosti i odbijanju da nestanu oni koji su pomogli u izgradnji dela.
Nazovimo ovo jasno: ovo je bilo pogrešno pripisivanje. Ovo je bila eksploatacija. I vreme je da postavimo zaštitne mere kako se to više ne bi dogodilo — nikome.
BEČ, 21. JUL 2025.